Recenzija: Florence and The machine – „Ceremonials“

0


Florence jeste mašina. Kada se, prije dvije godine, Florence Welch istakla svojim muzičkim izražajem, nalazeći se na čelu petočlanog sastava, tako energično kao niko u skorašnjoj britanskoj istoriji, bilo je jasno da se radi o posebnoj osobi: pjevačica sa dodatnom konjskom snagom koja se kovitlala kroz ljubavne pjesme poput kamiona koji se probija po praznom autoputu koji je obasjan mjesečinom.

Drugi album koji su Florence and The Machine objavili je mračan, snažan i romantičan, ali bučni šleper nije više metafora za Florencin glas. Poslušajte kako huči i reži na „Only if for a night“, balada koje se žanrovski nalazi između klasičnog soula i engleskog art rocka. Poslušajte „Shake it out“, raspravu o teškoj tugi i spiritualnom preporodu. „I am done with my graceless heart/So tonight I’m gonna cut it out and then restart“, pjeva Florence, preko zvuka gitara i klavijatura koji dižu i odzvanjaju. Ovo je zvuk ljudske turbine – zvuk mašine koja proizvodi vjetar.

Na debitantskom albumu iz 2009. godine, Florence and The Machine su zvučali kao čvrsti rock bend koji je bio, pomalo, melodramatičan. Na novom albumu, skala je podignuta: turbulentne balade koje su osnažene gromkim bubnjevima i glasnom horskom muzikom koja se podiže poput grmljavine u daljini i puna je Florencine vilenjačke kuknjave. Muzika se oslanja na keltske melodije, blues i rock ples te naginje ka gothu i gospelu. Ali, i dalje imate osjećaj da vjetar neprestano huči.

Florence je nepopravljivi romantik koji je pomalo opsjednut lošom romansom. Pjesma za pjesmom predstavlja ljubavne veze kao neku vrstu borbe sa veoma tankom linijom između ushićenosti i očaja. Za Florence, ljubav je ogromna snaga i ona je nasrtljiva i žestoka kao što je i sama priroda. U pjesmi „What the water gave me“, odbačeni ljubavnik završava u vodenom grobu: „Oh, my love, don’t forget me/I let the water take me/Lay me down/Let the only sound/be the overflow.“

Ovo je pravi britanski album koji oslikava tradiciju ikonoklastičnog britanskog pop zvuka i rasprostranjuje se od muzike Kate Bush do Siouxsie and The Banshees i PJ Harvey. Takođe, ovdje imamo i nagovještaj još jedne engleskinje koja ima velika pluća. Poslušajte „Lover to lover“ u kojem Florencin glas eksplodira u kompoziciji koja je u stilu gospel – soula uz aranžman koji namiguje i tupo lupeta u stilu klasičnog Motowna.

Uticaj rock benda koji se najviše može osjetiti na albumu „Ceremonials“ je jedan od najvećih bendova svih vremena: U2. Isto kao što su i oni, Florence and The Machine su pravi bend koji kanališe garažno rock drugarstvo u ogromni, gromki zvuk koji bi više odgovarao ambijentu Olimpa nego garaže. Isto kao i U2, Florence and The Machine predstavlja vokal koji je besraman u izvlačenju iz melodramatičnosti i u pretvaranju apsurdnog u uzvišeno.

Recezent: Jody Rosen

Autor: minimagazin.info

Preporuke

Nastavi na minimagazin.info