Nedugo poslije završetka neobične ljubavne priče koja se završila i prije nego što se razvila, počele su mi se dešavati čudne, loše stvari. Krenulo je sa kvarovima sve raspoložive tehnike – šporeta, televizora, DVD-a, preko vodokotlića i bojlera. U tri dana, sva moja pokretna i nepokretna imovina, moj život u 31m2 (zajedno sa mojim poljuljanim samopouzdanjem) – sve se jednostavno pokvarilo.
Bila sam, naravno, očajna. Vrhunac je bio kada mi se šipka gdje sam vješala odjeću, u sitni sat samo strovalila na pod, pretpostavljam pod teretom krpica koje ne nosim. Kao da se i ona urotila protiv mene, prijeteći me gledala sa poda, ljuta što sve gomilam na nju i samo joj dodajem komade koji drugim stvarima nisu par. Dok sam već histerična od straha zbog lomljave i razmišljanja šta još ima da se pokvari (ima, računar, što se desilo sutradan), gledala u odjeću koju sam pažljivo birala i slagala jednu pored druge, počela sam da plačem.
Ne pamtim kada sam plakala. Godinama, čini mi se. Kada sam krenula, suze su lile zbog svega: zbog lošeg perioda u kojem sam se našla, zbog šipke koja se klackala i proizvodila zastrašujući, cijukav zvuk, zbog šporeta koji je zakazao kada sam se konačno natjerala da pravim kolače, zbog majstora koji nije došao da ga popravi, zbog penzionera, loše situacije u zemlji. Zbog tužnih ljudi koje srećem, zbog opšteg siromaštva; zbog knjige koju sam našla na dedinom tavanu, na koju su se potpisali svi unuci koji su ga posjećivali dok je bio živ; zbog dede. Zbog svega.
U plakanju sam dočekala jutro. Ustala, polila se vodom koju sam užicala od komšija, obukla stvari sa poda, zalupila vrata od stana, usput pozdravila čistačicu koja pere stubište (pustila suzu i zbog nje) i došla na posao. Tamo je sve radilo, ali ja sam i dalje bila opijena osjećajem koji sam imala poslije rijeke suza. Bilo mi je baš lijepo da se osjećam kao naduveni balon, šmrcava i oteklih očiju. Nekako, baš me bilo briga. Smijeh je lijek, ali i plač je. Nikako mi nije jasno zašto nisam plakala prije? Pa imala sam i puno gorih situacija u životu. Da ih sad ne spominjem, rasplakaću se opet.
Kada sam došla u svoj stan prepun pokvarenih aparata, ušla sam u sobu i vidjela šipku onako rasklimatanu, majstor se javio da ne može da dođe, računar nije davao znake života – sjela sam, nogom razgrnuvši odjeću, na krevet (nije se slomio) zapalila cigaretu i pomislila drugi put u toku dana: ma, baš me briga. Biga me, briga me. Kao da sam se rugala lošim stvarima koje su se dešavale. A kad malo bolje razmislim, šta sam i mogla? Osim da plačem, naravno, što sam i radila.
Kada sve krene po zlu, uvijek se pitamo zašto se to dešava, tražimo razloge, pokušavamo da tražimo simboliku, da nekako opravdamo sve te loše stvari. Ali šta ako se neke stvari dešavaju bez razloga? Kako bi bilo prihvatiti nešto i ne pokušavati tražiti uzrok? Sve se pokvarilo odjednom, ali mogu li da se nekako pravim da me se to ne dotiče? Da me ne nervira? Da se ne sažaljevam? Desilo se tako, pa šta? Uostalom, briga me, pomislila sam ponovo.
Pomirena sa svojom zlom srećom u ovom mjesecu, legla sam i gledala u plafonjerku koja je pomalo žmirkala. Nema veze, znam da promijenim sijalicu, pomislila sam. Pogledala sam ponovo i rekla glasno: “Hajde, molim te pregori”. Poslušala me. Ostala sam u mraku.
Ovaj put nisam plakala. Ustala sam, promijenila je. Složila stvari, podigla šipku, zašarafila vijke (znam i to). Odvojila odjeću koju ne nosim, spremila je nekome kome je potrebna. Ponovo nazvala majstora za šporet koji mi je čvrsto obećao doći sutradan. Nazvala stručnjaka koji mi je preko TeamViewer-a popravio računar. Virus mi je izbrisao sve priče, muziku, dnevnike i prepisku sa divnim muškarcem koji me otkačio. Ni tu nisam tražila simboliku. Jednostavno, loše stvari se događaju. A znam i da uvijek može gore.
Plač i Briga me, reakcija i nova mantra zbog kojih bi me, možda trebalo biti malo sramota. Nije li u ljudskoj prirodi da nam ipak nešto treba biti važno? Ali nekada je tako lijepo zaboraviti prisebnost i tražiti smisao i razloge u svemu. Osjećaj koji sam imala nakon mora suza bio je sjajan. Kao da sam suzama (koje ne pomažu da se riješi problem) popravila stvari po kući. Nisam. Ali bilo mi je lakše.
Ostao je još bojler (vodokotlić je popravio dragi tata). Šta ću sa tim, pita se zabrinuta žena u meni? Plačljivica joj dobacuje da u stanu postoji još i frižider i veš mašina. Ali briga me…
Tekst: Luna
Izvor: www.cosmopolitan.rs
Autor: minimagazin.info