Preljubnica

0

Juče sam vidjela muškarca zbog kojeg sam ostavila onog koga sam pažljivo birala i ponosno njegovala i čuvala kao svoj izbor. Najčudnije je što taj zbog koga je ostavljeni ostavljen nekako uopšte nije bitan.

Viđali smo se pa nismo pa se onda opet viđali, kao da ne znamo šta bi sa sobom kada se odvojimo, a onda opet ne znamo šta da radimo kada smo zajedno. Znam da je bilo kratko i intenzivno i da sam u tom periodu gledala svoj život i pričala o njemu kao da se dešava nekom drugom. Što, naravno, nije opravdanje za prevaru.

Bila sam lažljivica i, da, grizla me savjest dok sam smišljala izgovore zašto ne želim da se vidim sa onim kome sam dan ranije rekla da ga volim. Grizla me savjest i zato što bezočno lažem i teško prikrivam netrpeljivost.

U stvari, momenti griže savjesti su bili jedini momenti u kojim sam mislila o njemu. I bili su tmurni nekako, ljuti, smetali su mi da maštarim o onom drugom, kome sam bila zanimljiva i nova, koji me gledao kao umjetničko djelo, a ne kao preljubnicu, laku ženu, jednu od onih koje sam uvijek prezirala zbog slabosti i prepuštanja porivima. Valjda sam mislila da sam iznad toga. O, kako sam se samo prevarila. Bila sam lak plijen – u vezi dovoljno dugo da imam sigurnost i dovoljno kratko da ne osjećam nikakvu odgovornost.

Najveći problem je, u stvari, bila laž, saznanje da sam prešla u kukavice, u osobe koje nemaju poštovanje  prema sebi, a ni prema drugoj strani.


“I koji je uopšte izgovor kada izdaš nekoga?”, pitala sam se tada, dok sam se spremala na katastrofu koja će se desiti u uskoro bivšoj, naizgled stabilnoj vezi, znajući da cijelo vrijeme varam samu sebe. Znala sam kako treba i kako bi trebalo biti najbolje, ali sve vrijeme sam se pitala je li to najbolje, ono što ja želim. Ispostavilo se da nije – moja verzija najboljeg bila je sa muškarcem koji se smije istim stvarima kao i ja, čiji dlan savršeno prijanja uz moj, sa kojim nema sutra. I koji nije moj muškarac.

A moj muškarac je osjetio da mu izmičem i džentlmentski mi dao priliku da objasnim. Pokušala sam i u jednom momentu mi se učinilo kao da zna, kao da je naslutio nešto. Moja prebrzo ispričana priča je bila glupa, totalno neuvjerljiva, mislim da me čak pitao ko je on, iako nisam ni spomenula drugu osobu.

Ćutala sam, ali kao da sam odobravala pitanje, čekala sam da mi lakne, stvarno sam čekala, samo sebične osobe mogu i u takvim momentima misliti na sebe – nije mi palo na pamet da mislim kako je njemu, vidjela sam da ponovo pali cigaretu, sjećam se da sam pomislila: “Kakve divne ruke ima”, htjela sam da mu kažem nešto što bi ublažilo momenat, međutim, on nije htio ništa više od mene, bacio je cigaretu i otišao bez riječi. Moj prvi poriv nije bio da odem za njim već da pokupim tu cigaretu sa mokrog asfalta i poslije mnogo godina povučem dim. Umjesto toga, otišla sam kući bez očekivanog olakšanja i gledala u plafon.

Mislila kako će se od svih stvari sjećati samo praznine koja nastane kad te neko ostavi. To svi znaju, nažalost, tu pustoš koja ostaje kada te napusti i prevari neko koga voliš. Jer prevara boli i to je cijela njena suština. Zato onog koga voliš, ne varaš. Ne želiš da ga prevariš, jer je to najveća povreda nečije ljubavi. A opet, ljudi rade pogrešne stvari. Ne opravdava ih ako su toga svjesni, ali to ih bar čini ljudima. Bez te svijesti bili bi sve što ne valja na ovom svijetu, onaj društveni otpad od kojeg svi zaziru.

Kajanje je došlo ubrzo. Ne kajanje u smislu da sam željela da mu se vratim, već kajanje što sam izdala ljudsko biće, osobu koja mi je bila bliska i sa kojom sam provela lijepe trenutke. Sa svojim izborom sam ostala kratko. Rasplamsala romansa se ugasila naglo kao što je i počela, bezbolno po oboje. U tom razdoblju između laži, prevare i kajanja podnosila sam posljedice sopstvenih odluka. Svoj izbor sam shvatila kao slobodu koju sam izabrala. Samo tako sam mogla da naučim, iskusim i napravim mjesta za druge uspone, padove, propasti i pobjede.

Ekskluzivno za minimagazin: Luna

Autor: minimagazin.info

Nastavi na minimagazin.info