Kad misliš da nema izlaza…

0

Dođe vrijeme kad mislimo da smo zapeli. Da nam iz jame koju smo valjda sami iskopali nema izlaska. Kada nam ni najbliži, kojima želimo da vjerujemo od sveg srca, ne mogu pomoć i čije nam riječi utjehe zvuče kao najveća uvreda.

Upadnemo tako u sivilo, kolotečinu, bezdno, naviku i ostanemo sami. Oči u oči sa sopstvenim Velikim okom, pred kojim bismo najradije zažmurili, nagriženi sumnjom u sebe, svoje stavove, znanje, smisao svoje misije…

Kroz prljavi januarski snijeg koračala sam, zamotana do grla kroz zimu koja steže svaki milimetar mrazu dostupne kože, do dječije ambulante. Na sreću ili za čudo, ovaj put nijedno od mojih mališana nije bilo sa mnom. Žurila sam sa namjerom da samo uzmem opravdanje za školu za svog sina. U glavi sam umjesto mozga imala nešto jače od kilograma tečnog azota, da valjda izjednačim vanjsku i unutrašnju temperaturu. Hvatala sam korak sa sopstvenim mislima i njima navođena birala najveće kaljuge, one na kojima je tanki bijeli pokrivač izgubio bitku sa vlažnim tlom.

– Zemlja uvijek istopi snijeg. Može da napada, zaveje, zabravi, zaledi, ali njemu na ovim našim geografskim širinama nema života, bar ne poslije marta – čula sam eho svojih misli ili je to bilo isparavanje tečnog N u sopstvenoj lobanji. Kroz isti odjek praćen desetinama prigušenih glasova pokušavala sam da dešifrujem čarobnu lozinku, onu koja bi mi pomogla da nađem odgovor na pitanje zašto se sve što znam, osjećam i u šta vjerujem pretvorilo u boju prljavog snijega. I zašto me sumnja uspavljuje, budi i nalazi na kraju svakog pokušaja da sebe sagledam u nešto ljepšim bojama. Bez posla. U kući. Djeca. Ručak. Veš mašina. Usisivač. Svi koje sam znala iz perioda dok sam redovno išla na posao za mene odavno nemaju vremena. Društveni život jednak je praznoj kino sali: dosadnu dramu niko ne želi da gleda. Pisala sam ranije, mnogo više. Sada pošteno ni prostoproširenu rečenicu ne mogu sa smislim da sinu objasnim subjekat i predikat. Uvijek sam vjerovala da su djeca, porodica, smisao života. Sad se pitam treba li njima moj život, baš cijeli i to 24 časa dnevno. Ili im treba majka, supruga, ostvarena zato što se svako jutro budi, uređuje, zadovoljno gleda u ogledalo i odlazi na posao koji je ispunjava.

Tu nadomak ordinacije, iz mojih premišljanja, trgnuo me glas nepoznatog muškarca. Pitao me da li je ljekar u blizini. Prenuta iz toka svojih misli, odgovorila sam strancu da je na pravoj adresi. On se zatim okrenuo i pošao prema dvadesetak metara dalje parkiranom starom golfu dvojci kojem je odavno bilo mjesto na deponiji automobila. Iz stare šklopocije izašla je strančeva supruga. Oniska, sa oblim stomačićem u bar šestom mjesecu trudnoće, kraće plave kose, sa izrastom od dva centimetra. Nije me primijetila. Ne bih ni ja nju da mi nije zapao za oko njen kaput. Smeđ, dvoredo kopčanje, sa pojasom, izgužvan i prekriven kudeljicama koje se u tolikom broju nakupljaju samo na jeftinim materijalima. Odavno mu je bilo mjesto u smeću. Ja sam sebi prije dvije nedjelje kupila novi, crni kaput. Biće valjda nešto od mog posla pa će mi zatrebati.

Poslije nje je iz auta izašla djevojčica od možda četiri godine. Višednevna povišena temperatura ostavila je na njenim očima trag umora i iscrpljenosti, inače ne bi ni tražila ljekara. Uvijek sam bila slaba na djecu, ali ovaj put me majka dirnula. Njen kaput mi je rekao više nego što bi sama mogla da mi ispriča: nezaposlena otkako je završila srednju školu, muž ljubav od malih nogu, prvo dijete je plod iskrene, djevojačke ljubavi, drugo nije tako brzo planirala; život od jedne plate; svakodnevica u koju je zapala daleko je od snova iz mladosti, o duševnim previranjima, sumnjama u sebe i traženju smisla životu izvan zdravlja sebe i svoje porodice nije nikad ni čula. I bezbrižna je u svojim obavezama domaćice, za koje joj novi kaput i ne treba.

Ne znam zašto, ali poslije žene u smeđem kaputu na svoje sam brige počela drugačije da gledam. Na neobjašnjiv način nekako mi je taj prizor razbistrio misli, olakšao disanje, otopio kilogram i nešto jače azota u glavi. Tu negdje u sivu boju ostarjelog snijega i smeđi kolorit iznošenog kaputa utopile su se moje sumnje i nemiri koji su mi pritiskali vrat i neprestano me podsjećali na ono što nemam, ne mogu, nisam, ne umijem…

Progledala sam i odjednom, kao odraz u vodi, vidjela sve što imam, želim, mogu, hoću i znam. I sve što me, nesavršenu i u isto vrijeme jedinstvenu u svojim nedostacima, čini ovim što jesam. I to je bilo dovoljno. Dovoljno da se nasmijem, pružim korak i počnem da zaobilazim gomile blata na putu do svog automobila. Tamo me čekao muž. Kao umirujuću melodiju, kroz raskravljene misli, čula sam dobro poznat glas: Hladno je. Hajdemo negdje na čaj da se zgrijemo…

Autor: Marija R. / minimagazin.info

Autor: minimagazin.info

Preporuke

Nastavi na minimagazin.info