Septembar: Nekad i sad

0

Septembar. Još jedan sa mirisom pečenih šljiva i ajvara, esencije u kojoj se kisele paprike za zimnicu, novih udžbenika i torbi, novih cipela koje ne propuštaju dolazeću kišu…

Osedlane od glave do pete u ruho nove školske godine, ispratila sam pogledom družinu moga sina, koji je prvog dana škole jedva ustao ranom zorom iz kreveta poslije tri mjeseca ljenstvovanja. I pokušala da se sjetim uzbuđenja i titraja u stomaku kada sam ulazila u školsko dvorište prvog septembarskog jutra u iščekivanju da vidim koliko su se drugari promijenili, odrasli, koliko ih ljeto učinilo ozbiljnijima, da čujem jesu li negdje putovali ili su cijeli raspust proveli na selu…

Radovala sam se novoj učionici, vrata niže niz hodnik koja sljeduje stariji razred. Radovala sam se da se prošepurim u novoj suknji koju mi je je mama šila, plavom sa bijelom čipkom ručno ušivenom, torbom koja miriše na skaj – sa likovima malih heroja Mirka i Slavka… Jedva sam čekala da izvadim iz nove, drvene pernice sa likom bambija nove TOZ bojice (njih šest), HB olovku, ako mi se posreći i gumicu koja briše i hemijsku, ali samo pod uslovom da je tata bio raspoložen kada je u knjižari kupovao udžbenike pa dao i koji dinar više za ovaj komad školskog pribora. Radovala sam se staroj djeda Vojinog jabuci pored vijugavog seoskog puta koji vodi do škole. Njene plodove tvrde, opore i kisele krali smo na povratku sa nastave i sa uživanjem jeli kao najukusniji plod koji zemljica može da iznjedri.

Radovala sam se sendviču za užinu, uvijek sa dobro poznatim ukusom suvog mesa ili slanine, od domaćeg hljeba.

Poslije tri decenije, pitam se da li jednako trepere oni koje smo za prvo zvono nove školske godine spremili, prethodno istresavši pogolem dio mjesečnog primanja tješeći se da se jednom godišnje dijete oprema za školu. Nešto mi govori da takvu vrstu radosti danas ne mogu da osjete klinci našeg vremena, djeca novog sistema, mjerila, vrijednosti, uzora, filozofija. Odrodili smo ih, mi roditelji i nemilosrdni poredak, od bezrižnosti i gurnuli, tek prohodale, u utakmicu koja se zove prestiž.

Pa je važno da prije desetog rođendana djedov nasljednik dobije mobilni telefon, tablet računar (i PC za svakodnevnu upotrebu), bicikl sa brzinama da ne zaostaje za vršnjacima, da ne oskudijeva za komadima obuće i garderobe sa potpisima poznatih firmi, torbama sa likovima iz crtića od čije cijene se normalnom čovjeku zavrti u glavi…

I većinu tih komada prestiža, naši nasljednici suzama iskamče.

Mi nismo znali za brendove, stilove, tu i tamo smo čuli od starijeg brata ili sestre za neke robne marke, ali smo sa keceljama u klupama svi bili jednaki. I to nam je neznanje garantovalo bezbrižnost.

Naši klinci, zahvaljujući eri modernih tehologija, raspolažu sa mnogo više informacija, mnogo više znaju i ne znaju ništa! Ne znaju da sve dobijaju prežvakano, kompresovano, servirano i spremno za konzumaciju da bi utolili trenutnu glad za posjedovanjem. A od toga nikakve koristi za njihove male glavice osim jalovog osjećaja da neće zaostati za vršnjacima. Ne znaju da im roditelji ovako kupuju kameleonsku uniformu da bi se po spoljašnjem izgledu utopili u gomilu mladih, uskoro zrelih potrošača razvratnog potrošačkog društva. I pri tome naši potomci čak nisu ni svjesni da se za nove statusne simbole ne moraju gotovo uopšte potruditi.

I onda se pitam kako ću svom djetetu, koje iz sveg srca učim da su prava životna radost, smisao i ispunjenje daleko od šarenila velelepnih i zasljepljujućih tržnih centara i molova, objasniti da treba da uči, da čita, poštuje starije, bude učtiv, nesebičan, skroman, požrtvovan i jedino neumjeren u davanju ljubavi i brizi o najbližima?! Mogu li male glave uopšte da shvate da o ljudima ne valja suditi po spoljašnjosti, da za istinski dragocjene stvari moraš sam da se potrudiš i da istinski bogat nije onaj koji ima mnogo, nego onaj koji daje mnogo.

Zagrišće i moj sin, prije ili kasnije, svoju jabuku. Ma koliko kisela ili gorka bila, važno je samo da o njenoj slasti ne sudi po izgledu. I da zna da svaki neukus u grlu najbolje sapira lijepa riječ ljudska.

Autor: Marija R. / minimagazin.info

Autor: minimagazin.info

Preporuke

Nastavi na minimagazin.info