Kako biti dobar?

0

Postoje dani kada se budim loše volje, tužna i neraspoložena. Nekada postoje razlozi, a nekad se desi da ne mogu, ma koliko tražila, da nađem uzrok svom stanju.
Juče je bio jedan od tih dana. Pogledavši kroz prozor vidjela sam ružno, tmurno jutro.

Nedjelja, pomislila sam sa mukom. Ne znam da li je zbog ponedjeljka, ali stvarno ne volim nedjelju. Budim se uglavnom kasno jer se subotom već negdje zalomi; vrtim film u glavi prisjećajući se gužve u kafićima, loše muzike i čudnih likova u diskotekama. Loših uleta i još lošijih izbora. A vrijeme je nekako, po pravilu, nedjeljom lošije nego inače.

Pokušala sam da se oraspoložim tako što sam smišljala šta bi to bilo što bi me usrećilo (kratkoročno, naravno). Ništa mi nije padalo na pamet. Ni za čim nisam žudila, ništa nisam htjela. Nisam se mogla skoncentrisati ni na film, ni na knjigu. Što je još gore, svi su bili u sličnom (ne)raspoloženju. Mrzovoljni, nikakvi. Takva sam otišla da prošetam, ne bi li otjerala mračne misli koje me pokatkad obuzimaju. One, o besmislu svega, kad ste sebi ružni i neprivlačni, kada vas nerviraju prijatelji koje volite, kada jedva promrmljate hvala neljubaznoj teti u prodavnici.

Dok sam na kiosku čekala u redu da kupim cigarete, vidjela sam zgrbljenu priliku kako čeka zeleno svjetlo na semaforu. Starica koja se nekad možda budila u ovakva nedjeljna jutra i osluškivala sebe i svoje želje, pomislila sam.  Pogledala sam je malo bolje. Bila je stara, jedva je hodala. Kosa joj je bila skroz bijela, imala je prevelik kaput i nosila je neki pohaban ceker. Kakva li je bila kad je bila mlada? Plavuša ili crnka? Čim li se bavila? Prešla je ulicu i došla do mjesta gdje sam stajala. Pomjerila sam se korak unazad kako bi je pustila da stane ispred mene. Izvadila je mali novčanik, istresla iz njega sadržaj koji se sastojao od sitnih para, uredno ih prebrojala i zatražila knjigu koja je bila izložena na prljavom staklu između lotos maramica i crtanih romana.

Okrenula se prema meni i zahvalno mi se nasmiješila. Uzvratila sam osmijehom. – Kupila sam knjigu, ali nemam za cigarete, rekla je, više za sebe. – Kupiću Vam ja, ponudila sam se. – Ne treba, sine, ni ti ne treba da pušiš. Loša navika. – Dobro, kupiću Vam knjigu, a vi kupite cigarete, nisam odustajala. – Ne treba, ali možeš mi dati jednu za kasnije, rekla je kao da hoće da mi pomogne da joj učinim uslugu. Hitro sam izvadila cigarete kao da se bojim da se ne predomisli i ona je izvukla jednu. – Hvala, rekla je, stavila cigaretu u džep, još jednom se nasmiješila i mahnula mi.  Ljudi još uvijek čitaju, pomislila sam sretno. Zamišljala sam je kako ulazi u kući, pravi čaj, sjeda u fotelju i otvara knjigu. I pali cigaretu. Čudno, odjednom sam se osjećala puno bolje.

Da li me je stara gospođa oraspoložila zato što čita, pitala sam se. Ili zato što sam pokušala da joj nekako pomognem? Ili zato što sam joj se, neraspoložena i mrzovoljna, uspjela nasmiješiti? Da li činimo dobro iz sebičnosti, samo da bi se osjećali bolje ili zbog stvarne potrebe da ljude oko nas učinimo sretnima?  Pokušala sam se sjetiti kada sam nekome podarila osmijeh onako, bez veze. Kada sam se sa smješkom javila na telefon na poslu; kada sam nekom rekla da ga volim? Nisam se mogla sjetiti. Nekako, znam da jesam, ali nisam se mogla sjetiti kada.

Vratila sam se kući raspoloženija. Bez ikakvog razloga, bez rješenja dilema, bez odgovora zašto osjećam tjeskobu, starica je jednom knjigom i jednim smješkom učinila da se osjećam bolje. I učinila je još nešto: natjerala me da odgovorim na mailove prijatelja iz inostranstva koji su čekali više slobodnog vremena; da pomazim djevojčicu koja je udarila u mene bježeći od drugarica koje su je ganjale; da se sjetim zaboravljenih vrijednosti i drugih ljudi; da se zapitam da li se nezadovoljstva i unutrašnje borbe mogu smiriti stiskom ruke i prijateljskim razgovorom. I natjerala me da napišem priču.

 

Tekst: Luna

Izvor: www.cosmopolitan.rs

Autor: minimagazin.info

Preporuke

Nastavi na minimagazin.info