Kad ljetovanje postane košmar

0

Odlazak na more nekada je za mene bio pojam odmora i uživanja. Problem je što to još dijelom i jeste, ali uvijek se razuvjerim kad sa troje sitne djece muž i ja raspakujemo kofere na obali Jadrana.

Ovih smo dana pred velikim pitanjem hoćemo li na odmor, tačnije na more, jer sa naših ljetovanja, otkako smo dobili prvo dijete, moja jača polovina i ja najbolje pamtimo jurnjavu, pregovore sa klincima da izađu iz vode, tegljenje bezbroj dječijih drangulija do plaže, skidanje temperature, odlaske dječijim dispanzerima i u hitnu pomoć.

To je bio razlog što prošle godine naša porodica nije vidjela jadransku obalu. Ali, čim jul ugrije, zamirišu četinari i to oni jadranski.  I onda strast da se uživo nadišemo opojne mješavine morske soli i svježe smole nadjača ružne uspomene. A njih još pamtimo od prije dvije godine…

Pošto smo tada preciznom računicom sabrali prihode i rashode, zaključili smo da se možemo otisnuti na put. Poslije temeljnih priprema, sa troje djece uzrasta od godinu do sedam, krenuli smo ništa manje uzbuđeni od naših mališana muž i ja, sa treperenjem u stomaku i radošću, onom koja nam prije više od dvije decenije nije dala da prespavamo noć uoči školske ekskurzije.

Svitanje. Sendviči, najslađi u godini, jedemo već poslije petnaestog pređenog kilometra. Iščekivanje posljednje krivine koja nas dijeli od prvog pogleda na morsku pučinu. Ništa se ne može mjeriti sa putovanjem na more.

Ali, uzbuđenje nažalost splasne brzo. Čim se uvjerim da ne mogu otići na kupanje kad hoću nego kako obaveze oko djece diktiraju. A to znači da ne mogu doručkovati kad želim, okupati se, prošetati, uzeti pauzu, pročitati novine, uživati u hladovini…

Pošto smo se uvjerili da će to biti odmor naše djece, a za nas velike samo odlazak na more, prihvatila sam se obaveza. Iako sam prva ustajala i spremala doručak, čini mi se da je to bio najlakši dio posla. Sve što je poslije toga slijedilo, bilo je sve više zamorno. Trebalo je objasniti troma djece da moraju jesti, da moraju bježati sa sunca u vodu, iz vode na sunce, da su tri sladoleda dnevno dovoljna, da ne bacaju kamenje okolo jer mogu nekoga da povrijede, da nije pristojno buljiti u turiste koji pričaju njima nepoznatim jezikom… Onda vraćanje kući na podnevni počinak koji bi obično završavao i prije nego što bi počeo. Ko će klince na pet minuta hoda od mora ubijediti da spavaju. I uz sve neopisiva žega. Vrućina koja čak ni noću ne popušta. Sa njom je sve teže stotinu puta. Mislila sam da neću izdržati. Htjela sam da se vratimo kući već poslije četvrtog dana.

A onda sam jednostavno uhvatila ritam. Počeli smo muž i ja da uživamo u onih pola sata, koliko smo imali na raspolaganju svake večeri kad uspavamo klince i prije nego što i sami utonemo u san. Sa terease smo čuli šum mora i udisali njegov miris. Bili smo sami i gledali bonacu kao nekad prije desetak godina na našem bračnom putovanju. Najljepšem u životu. Sad imamo djecu. I sad nam je još ljepše, iako imamo neopisivo mnogo više obaveza. Ali, sad sve obaveze imaju smisla.

Taman kad smo pomislili da smo savladali tehniku jurnjave za klincima u vandrednoj situaciji koja se zove ljetovanje, osjetili smo simtome stomačnog virusa, praćenog povraćanjem. Prvo jedno dijete, drugo, treće i na kraju muž. Ja sam ga prehodala, jer je neko morao da ostane na nogama da brine o ostatku porodice. Posljednje veče pred polazak, umjesto na večeru, izveli smo se u hitnu pomoć. Jedva smo narednog jutra krenuli na sedmočasovni put kući. I danas kad pitamo našeg sina šta mu je ostalo u sjećanju sa posljednjeg ljetovanja, uz smiješak odgovara da neće zaboraviti kupanje, večernje šetnje pored mora i infuziju!

Iako je bilo mnogo napornije nego što sam pretpostavljala, ni ja neću zaboraviti ljetovanje od prije dvije godine. Trčanje za klincima i posjetu hitnoj još nekad pominjem kao anegdotu, ali ga ipak mnogo više pamtim, jer je moja mlađa curica tada prvi put vidjela more i napravila samostalno prve korake, starija je prvi put probala sladoled i zaspala s njim u ruci iscrpljenja od cjelodnevne igre i trčanja da joj štogod ne promakne. Moj sin je tada prvi put otplivao bez mišića do granice za plivače…

Da bar ne mirišu toliko ovi četinari… Možda bi se još malo kolebala. Ali, mislim da ću pakovati kofere. Klincima samo treba jedna riječ i euforija zvana more može da počne. Zlu ne trebalo, ponijećemo na put cijelu apoteku. Nećemo valjda imati peh sa virusom kao prošli put. Djeca su sad veća, mnogo je manje obaveza. A ako nas potjera neki maler, izborićemo se s njim. I samo pamtiti lijepe stvari sa ljetovanja 2013. godine…

Autor: Marija R. / minimagazin.info

Autor: minimagazin.info

Preporuke

Nastavi na minimagazin.info