Treće dijete – da ili ne?

1

Djece i novca nikad previše. Do prije nekog vremena sam vjerovala da ovo dvoje ne ide skupa. Danas mislim da jedno drugo ne uslovljava. Na sreću.

Kada sam prije tri i kusur godine na maloj spravi koja prema sastavu urina određuje gravidnost ugledala dvije crte, bila sam šokirana! Prevrtala sam, zagledala, prebirala datume po glavi i nisam mogla da vjerujem da ću sa pauzom kraćom od godinu i po postati majka po treći put. Nije da o tome nisam maštala. Naprotiv. Kad zagaziš u kovitlac uraganske pijavice koja se zove život, naučiš da prepoznaš dobre i loše ljude i uz to, nažalost, preživiš i gubitak bliskih osoba, shvatiš u čemu je prava istinska radost i smisao cijele životne jurnjave. Ali, jednostavno, mislila sam da još nisam spremna, da treba da sačekam još koju godinu da bar drugo dijete malo poraste…

I onda pitanje šta će reći okolina, komentari brižne rodbine, prijatelja, kolega. Kao da će odgoj trećeg člana naše porodice biti njihova briga. Tješila me misao da je moja baka takođe rodila troje djece, ali to je bilo prije više od pola vijeka. Tada je svaka druga kuća imala toliko malih glava.

Dala sam sebi neko vrijeme. Paničila sam, pritajeno. Razmišljaja sam o prekidu trudnoće i u isto vrijeme brižno ostavljala sa strane garderobu starijih klinaca, smišljala ime za bebu, zamišljala je na zadnjem sjedištu sa bratom i sestrom, kovala plan šta bih sve radila za godinu i po porodiljskog odsustva koliko se dobije za treće dijete.

Onda me opet obuzela panika. Nisam mogla da joj se oduprem. Zapravo, bio je to valjda unutrašnji poziv da još jednom sebe samu testiram jesam li spremna da kažem ne. I činilo se da sam poklekla. Stavila sam se pred svršen čin i dogovorila termin operacije.

Razmišljala sam samo o tom rutinskom zahvatu moderne medicine koji se odavno radi pod anestezijom. Legneš, zaspiš, probudiš se i kao da ništa nije bilo. Kad se vratim svijesti, zaboraviću je li bio dječak, djevojčica, sa plavim ili smeđim očima, tatinim dugim nježnim prstima, bratovim malkice klempavim ušima, mojim povelikim nosom…

Odbrojavala sam dane. Srijeda, sedam i trideset. Tupo sam to jutro, poslije neprospavane noći, zurila u prozor zamračen venecijanerima. Prebrojala sam sve do posljednjeg. 52.  U brojanju sam propustila tri autobusa. Nisam otišla. Nisam o tome htjela da pričam. Još tri dana brujanja i nijemosti u mozgu, stomaku, nogama… To su trenuci kad oklijevalice očekuju Znak. I on uvijek dođe, samo ga nažalost ne prepoznaju svi.

Došao je i meni. Kroz riječi čovjeka koga vidim treći put u životu. Mog doktora. Valjda se čovjek sa višedecenijskim stažom nagledao svega i svačeg. Nije mu bilo teško primijetiti moju duševnu borbu. Ali, zadržao je profesionalan ton kada sam ga potražila tri dana poslije nedolaska na operaciju. Nije me pitao da li imam posao, da li je moj muž stalno zaposlen, da li smo riješili stambeno pitanje. Pitao me samo šta me sprečava da rodim.

– Pa ništa, odgovorila sam.

Moja Ana ovih dana slavi treći rođendan. Da sam onog novembra prije skoro četiri godine otišla na zakazano, danas ne bih znala da će moja djevojčica imati besprekorno vajan nos, bratovu vedru narav, tatine lijepe, duge prstiće, graciozan i nježan damski hod. I ne bih osjetila ovu smirujuću ispunjenost kakvu samo majčinstvo može da donese.

Da li planirano ili ne, sa meni sličnim iskustvom i dilemama, tek vidim da se u posljednje vrijeme sve više parova odlučuje na treće dijete. Moja komšinica, pa još jedna i još jedna, tri koleginice sa posla, dvije sestre od tetke…  Nisu sigurno prečule mračne ekonomske prognoze, nesolventne planove stručnjaka koji predviđaju gore nego što jeste, nisu se zabrojale u krojenju kućnog budžeta, ali nisu marile.

Nikakvim se novcem ne može mjeriti osjećaj kad nedjeljom postavim sto za petoro pa se tri male glave utrkuju koja će prije da zauzme mjesto. Ne mare za recesiju, inflaciju, deficite, kreditne tranše i kojekakve babaroge iz svijeta odraslih… Ne brine ih ulazak u EU, rupa u državnom budžetu, nemiri u Turskoj, Brazilu, Grčkoj… Ne znaju da za podizanje stambenog kredita banke traže dva žiranata, da se bez veza i poznanstava danas malo šta može postići, da je nepravde uvijek bilo i biće.

I ne moraju da znaju. Dok ih roditelji budu učili da se sreća ne krije u novčanicima, već prije svega u blagoslovu što imaju jedno, drugo, treće neće im manjkati ni zdrave snage da sami oslikaju svoj životni put na kojem će naći sve što im je za sreću i lično ostvarenje potrebno.

Nikada vremena neće biti mnogo bolja niti će novca biti dovoljno, ali srećom u tome ne leži životna radost. Ja sam saznala gdje se ona krije. Triput sam se u to uvjerila. I srećna sam…

Autor: Marija R. / minimagazin.info

Autor: minimagazin.info

Preporuke

Nastavi na minimagazin.info