Domaćica – najteže zanimanje ikad!

1

“Na selu sve žene rade, a u gradu samo one koje ne idu na posao”,  govorio je duhovito pokojni Duško Radović.

Izgovorene kao šala, životne istine najlakše pogađaju cilj.

Bez obzira gdje je adresa prebivališta, biti žena pa uz to i majka najteži je posao. Ne zato što za ovo zvanje ne postoji škola, nauka, fakutet već prije svega zato što ne ostavlja mogućnost izbora… A ma gdje radila, kad se vrati kući, svaka je žena domaćica.

Moja se komšinica, inače diplomirani pedagog, odrekla odlaska na posao da bi brinula o djeci, spremala ih u školu, pisala s njima zadaću, kuvala ručak, peglala muža, dočekivala svekra i svekrvu, bližu i dalju rodbinu. Dive joj je druge komšinice kako sve stiže, kako je predana porodici, kako se nikada, bar ne javno, ne žali da joj je teško. Hvale je kako joj je kuća uvijek pospremljena, djeca čista i uredna, a stigne čak i da klince odveze na raznorazne kurseve, treninge i kojekakve školske aktivnosti. Pri tome, muža koji je činovnik u državnoj administarciji pošteđuje maltretiranja oko djece koji za njih “nema živaca”.

Komšinica broj dva: takođe fakultetski obrazovana, neostvareni profesor istorije koja u vitrini čuva desetak odbijenica iz škola. Našla je posao u privatnoj firmi koja se bavi komunikacijama i u njoj radi desetak godina. Isprva idila, ali primanja ostala ista. Više od pola plate daje za čuvanje djece. Na poslu gužva, stres, maltretiranje, poniženja isfrustriranih šefova… Iako joj komšinica broj jedan zavidi na svakodnevnom izlasku iz kuće, odsustvovanju od smarajućeg kućnog spremanja, usisavanja i drugih poslova koji mogu ostati i nezavršeni, komšinica broj dva namjerava da da otkaz. Dosta joj je istresanja pretpostavljenih, maltretiranja na poslu i prozivki pa, ako je već neko mora dovesti do ruba pameti, preče je da to budu njena djeca.

Rado bi se moje komšinice mijenjale uloga. Prva misli da je nesrećna, ne do kraja ostvarena, nedovoljno poštovana, a druga da je majčinstvo, obaveze u kući i odlazak na posao teško spojiti. I ne griješe nijedna. Otkako je zvučnije počelo da se zagovara ravopravnost polova, ženama nije nikada bilo teže. Bilo da uče djecu, liječe ljude, projektuju, direktuju, nježna pleća su nezamjenjiva u ulozi danas omalovažene uloge domaćice. A to nas sve čeka kad se vratimo kući. I to je najteži posao. On se ne plaća čekom, ne predviđa godišnji odmor, slobodne dane, bolovanja…  U njemu nema akontacija, stimulacija, reklamacija, odlaganja, nema sad hoću – sad neću. U njemu si do kraja, potpuno, sa 24-časovnim radnim vremenom i tu niko ne može da te zamijeni. Nema nedjelje, crvenog slova, petka ni sveca…

Jasno je to i ženama u mnogo razvijenijim društvima nego što je naše. Svaka treća žena u Evropskoj Uniji radi skraćeno radno vrijeme da bi brinula o djeci. Trećina ih se odlučuje da napusti posao čim dobije prvo dijete, a neki podaci govore da čak 60 odsto dama u nama nedosanjanoj EU uzima iz firme radnu knjižicu kad na svijet donese treću bebu.

Ali, bez obzira šta su po zanimanju, da li i u kojem kolektivu ređaju godine radnog staža, kad dođe zbiranje računa i bodova za odlazak u penziju sve se svodi na isto. Svaka žena mjeriće svoj uspjeh srećom svoje djece, godinama bračnog staža ili pak prebrođenim porodičnim burama, izazovima, brodolomima i uspomenama koje se ničim ne mogu platiti. Tek onda dolazi uspjeh na poslu, napredovanja, odlikovanja, staž u upravljačim poslovima…

Ne varaju se moje komšinice kad misle da rade najteži posao na svijetu. Za njega vjerovatno nikada neće dobiti ni hvala. Na pohvale i tapšanja po ramenu sigurno mogu da zaborave. Ako se posao domaćice zakonski ne imenuje kao zanimanje, sve su manji izgledi da će jednog dana moći da računaju na penziju.

Ali, ako je za utjehu domaćicama sa fakultetom, djela koja se ne mogu platiti novcem zapravo i nemaju cijenu.

Autor: Marija R. / minimagazin.info

Autor: minimagazin.info

Preporuke

Nastavi na minimagazin.info