Tridesete…

0

Kada sam imala dvadeset godina, bila sam sigurna da ću do tridesete daleko dogurati. Imala sam viziju života u kojem ću biti uspješna poslovna žena, sa sređenim emotivnim životom koji je u to vrijeme bio u haosu. Naravno, u tim maštarijama bila sam majka dvoje djece, sa mužem koji me obožava, podržava i zajedno sa mnom brine da naša mala porodica bude mirna luka u koju se ja, umorna i iscrpljena poslije napornog leta iz Frankfurta, vraćam.

Nemam pojma zašto je centrala mog super plaćenog posla bila u Njemačkoj, da sam maštala u tridesetim, vjerovatno bi to bio London, ali sad, šta je tu je. Mislim da smo imali i psa Reksa za kojim su naša djeca, naravno, dječak i djevojčica, trčala u nedjeljno sunčano jutro dok smo ih moj zgodni muž i ja sa ljubavlju gledali sa prozora dok se kućom širio miris kolača.

Tako je to bilo kada sam bila na početku dvadesetih.

tridesete
Naravno, sticajem raznih životnih okolnosti, ništa od toga se nije ostvarilo. Da bi postala uspješna poslovna žena, treba raditi u firmi koja se, čini mi se, ipak nalazi negdje u Frankfurtu. Ovdje gdje ja živim firme se zatvaraju preko noći tako da sam sretna da uopšte radim. Jedini pas kojeg sam imala je neki seoski avlijaner koji je bio kod moje bake na selu i zvao se, ako se ne varam, Lajka. Nikakva djeca nisu trčala za njim, već su bježala od njega, jer je lajao na svaki šum i mislim da je moja želja da imam psa u dvorištu malo splasnula kada sam vidjela komšinicu kako vrišteći trči prema kući dok naša Lajka, željna malo igre jurca za njom.

Nisam neka kuharica, tako da miris kolača rijetko ispunjava moj dom. Toliko često naručujem hranu da pomislim da momci koji mi je donose misle da sam zaljubljena u njih pa da ih zato zovem. Muškarca koji je brižan i koji me podržava i obožava ni na vidiku.

To je sada kada već gazim tridesetu. Ono što je najbolje, mislila sam da je moj život nekim čudom ispao bolji od mojih mladalačkih maštarija. Ono što sada znam je da to nije čudo, već iskustvo.

Kako su prolazile godine, tako su mi se prioriteti mijenjali. Uspješnu karijeru sam mijenjala za posao plaćen da mi ispuni hirove poput dobrih cipela, ludog provoda i opuštenih putovanja. Ono što sam doživljavala kroz godine koje su prolazile, na raznoraznim štiklama, u diskotekama i u različitim gradovima, ljude koje sam upoznavala, prijatelji koje sam stekla, muškarci koje sam voljela učinili su od mene ovo što sam sad. Zadovoljnu ženu koja ne brine što nema sve ono sa početka priče.

Nemam najboljeg muža, ali imam najbolje prijatelje na svijetu. Nemam karijeru, ali imam posao. Sa puta se ne vraćam umorna od stresa već sretna zbog ljudi koje sam upoznala i stvari koje sam naučila. Svi strahovi koji su me mučili ranije, poput onih šta obući, šta reći, kako ispravno postupiti su iza mene. Nemam modni promašaj, jer znam da ako sam zadovoljna i nasmijana, ne mogu izgledati loše.

Ne brinem se da će neko pogrešno shvatiti neki moj postupak – iza svakog, pa i pogrešnog čvrsto stojim i znam da se svaka situacija, ma koliko bezizlazno i loše izgledala, može popraviti. Sve manje imam ljubavnih problema, jer sam naučila da flertujem, a da se ne zaljubim, da volim i ne kvarim to zadovoljstvo brinući se da li će to na kraju biti priča sa sretnim krajem. Naučila sam da ne planiram, jer je život pun nepredviđenih situacija na koje nekad ne možemo uticati. Da ne reagujem na prvu, da izbjegavam nepotrebne sukobe. Naučila sam da slušam, čuvam tajne, opraštam.

Nekada osluškujem sebe i pitam se da li je to što vikendom sve češće ostajem kući uz dobru knjigu znak da starim. A onda pomislim na gužvu, dim i pijane likove za koje unaprijed znam šta će reći i budem sretna što nemam poriv da budem u toku dešavanja, što ću nedjelju provesti bez glavobolje od dima i zujanja u ušima od loše muzike.

Budem sretna jer znam da je vrijeme provedeno vani imalo svoju vrijednost, ali da se prava vrijednost ne krije vani već unutra. U nama. U proživljenim situacijama, pročitanim knjigama, ispričanim pričama. U dvadesetim nisam znala na koju stranu prije da se okrenem. Tridesete su me naučile. Potrebno je samo da znam da živim.

Tekst: Luna

Izvor: Cosmopolitan

Autor: minimagazin.info

Preporuke

Nastavi na minimagazin.info