Volimo li loše momke?

0

Skoro sam negdje pročitala: “Ako vam muškarac nareže kompilaciju na CD-u, vjerovatno mu se sviđate.“ I sjetila se da sam imala jednog takvog, koji me je bezuspješno pokušavao muzički edukovati i privoliti na jazz…

Bila sam zaista zainteresovana da pokušam da ga slušam (i momka i CD), ali ispostavilo se da moje uho, od silnog slušanja rock-a, ne prima ništa drugo osim poneke tralala pjesmice iz 80-ih (šta ću, kada mi je kič uvijek bio zabavan). Tako da sam nastavila slušati The Cult, Billy Idol-a, Iggy Pop i kao vrhunac ekstravagancije Gorilazz, a CD-ovi sa omiljenom muzikom dragog K. ostali su zabačeni negdje na dnu ladice, zajedno sa reklamnim parfemima, testerima iz novina i ostalim drangulijama koje čekaju veliko spremanje.

Kao što je neshvaćena muzika završila u ladici za svašta, tako je i dobri momak koji mi je poklonio CD pao u zaborav vrlo brzo, poslije par izlazaka. Pošto sam ga se već sjetila, nisam mogla da se u mislima malo ne zadržim na njemu i prisjetim se zašto smo raskinuli. Koliko god razmišljala, imam samo jedan odgovor – bio je dosadan sav tako dobar i ispravan, a ja sam se vratila nikad završenoj priči sa onim koji me zvao svakih deset dana u sitni sat i nije me gledao sa obožavanjem kada bih nešto pričala.

Mislim da je svaka žena, pa tako i ja, bar jednom u životu, „pala“ na pogrešnog tipa, ali mi nikako nije jasno zašto se taj šablon zaljubljivanja u pogrešne stalno ponavlja?

Bez obzira na obećanja koja sam sebi davala da nikad više neću ulaziti u veze sa likovima koji izgledaju kao šarmantni, neshvaćeni dječaci koji imaju problem koji samo ja mogu riješiti, uvijek sam pravila istu grešku: dok bih primijetila da mi izmiče, da mu nisam na prvom mjestu, da gleda u pravcu drugih žena, da se danima ne javlja, automatski bi postajao najpoželjniji muškarac na svijetu. Koliko god se trudila oko njega on je bio dalji i manje zainteresovan, koliko god svoja pravila mijenjala i prilagođavala njemu, on je tražio još tolerancije i više slobode. A da iskuliram situaciju i držim se kao „hladna i nedodirljiva“ nisam mogla jer sam već duboko ušla u osvajačku igru u kojoj sam radila sve kako bih (p)ostala jedna i jedina, bitna, voljena i pažena od muškarca koji želi sve, a ne pruža baš ništa.

Sa druge strane, kada bih upoznala muškarca koji sluša šta pričam i ne zvjernja okolo (čudak), daje mi komlimente na račun izgleda (dosadan), raspravlja o knjigama koje čita (folirant), ne prati nešto fudbal (kakav je to muškarac), kaže da bi volio imati djecu (brak?!) i slično, vrlo brzo bih gubila interesovanje i odlazila od njega misleći valjda da nisam dovoljno dobra da budem sa nekim ko je tako normalan, divan i predvidiv. I priča bi počinjala iz početka. Zgodni, neuhvatljivi, „daleki“.

Loši momci djeluju neosvojivo i koliko god mi mislile da smo krive što nam se potpuno ne predaju, mislim da je stvar više u tome da se zaljubljujemo u muškarce koji jednostavno nemaju kapacitet da nam pruže – uzvrate ljubav. Pogrešno mislimo da su misteriozni ako su ćutljivi, nedodirljivi ako su nezreli, uzbudljivi ako su nepouzdani.

Šta, u stvari, želimo? Ne mislim da je to „loš“ momak, u smislu grdosije koja se tuče po kafanama, pije i maltretira nas, već loš u smislu neposlušnog, onog kojeg moramo oblikovati, neprilagođenog kojeg ćemo prilagoditi; nije da baš volimo loše muškarce, više volimo izazov koji oni nude. Volimo jače od sebe. Volimo onakve kakve same nismo, a potajno želimo biti. Tražimo porodicu, sigurnost, potomstvo, a volimo dominantnog muškarca koji će nas zaštiti. Civilizacija naspram evolucije? Ono što nam treba „po pravilima“ ili ono što zaista želimo?

Možda smo genetski predodređene da mijenjamo, pravimo, tražimo, ali ne možemo da promijenimo izbore koji su takvi da su unaprijed osuđeni na propast. A kada bi to ipak mogle, da li bi Lošeg pretvorile u Dobrog? Ili bi, igrajući se i osvajajući, mijenjajući i tražeći, likujući i tugujući, propustile priliku da upoznamo onoga ko će znati da napravi balans između njih. Onoga, za čiju ljubav nećemo morati da se borimo, zbog kojeg nećemo kalkulisati, brinuti i biti ono što nismo. Onoga koga nećemo zvati ni Loš, ni Dobar, ni Dosadan, već jednostavno – onaj Pravi.

Tekst: Luna

Izvor: www.cosmopolitan.rs

Autor: minimagazin.info

Preporuke

Nastavi na minimagazin.info