Ko u stvari uči djecu

0

Kada smo prije tri i kusur decenije postajali đaci prvaci, polagali pionirsku zakletvu i u crvenim đačkim knjižicama dobijali rukom ispisane pohvale nastavničkog vijeća, još su postojali ideali… To neuhvatljivo, nedorečeno i ne do kraja sročeno. Nešto čemu se stremi, što ispravlja nepravdu i nejednakosti, vodi kroz život, hrani gladne…

Danas, kad u ideale ne vjeruju više ni budale, teško je učiti djecu, i nama roditeljima, a ništa manje ni učiteljicama, mahom mlađeg kova godišta druge polovine osamdesetih, koje se dobro ne sjećaju ni posljednjeg rata.

Vezanih ruku zbog glomaznog nastavničkog programa koji treba zgurati u 45 minuta ili dva polugodišta, a koji su po svemu sudeći pisali oni što nikad nisu uzeli dnevnik u ruke ili spremali dijete u škole, sa životnim iskustvom što može stati u kraću pismenu vježbu, mlade učiteljice se dovijaju da djeci prenesu znanje s kojim ni same nisu načisto.

Bez namjere da ne daj Bože omalovažavam nastavni kadar, pitam se znaju li današnji predavači kako i kakvo znanje prenose malim glavicama sa kojih sjaje radoznale okice željne da pored jednačina, latiničnih slova i skupova nauče štogod i o idelima.

Ako roditelj napiše djetetu sastav, a ono ga nauči napamet pa sutra dobije pet sumnjaju li naši učitelji imalo da su zakinuli onog iz prezadnje klupe kome mama nije napisala rad jer radi do kasno “kod privatnika” ili mu tata idealista nije htio da pomogne jer je “uvijek sam pisao svoju zadaću” .

Bez savjesti koja nužno ide uz odgovornost ili obrnuto teško da će naši predavači, a još manje mudri kreatori nastavnog materijala i sveopšteg znanja, sa naočarima sa okvirima u boji, sa nužnim prefiksima prof. dr. mr…., podebelim stomakom i još debljim novčanikom, naučiti ovu našu djecu ičemu. Biće dobro ako u osnovnoj školi naši školarci savladaju tablicu množenja i dijeljenja, ćirilicu i latinicu, a za ostalo mi roditelji treba da se pobrinemo, i što se valjda među nastavnim kadrom i podrazumijeva.

Rukovođeni onim “sve polazi iz kuće”, nama se prepušta da našim klincima, osim lekcija iz lijepog ponašanja, držimo izgleda i predavanja iz samosnalaženja, dovijanja, a oni koji ne rade kod privatnika pa imaju vremena da za djecu zbrze domaći i iz – podvaljivanja. U protivnom, sa onim što nauče u školskim klupama u vremenu u kojem snaga caruje ne samo što klade valja, naši školarci neće ponijeti baš neko predznanje i vještinu samoznalaženja za zadatke koji ih tek čekaju. Učitelj/ca su nekada bili član porodice, svetinja, autoritet čije se ime izgovaralo uz poštovanje, idoli, prosvetitelji i donosioci svjetlosti, a danas samo rade svoj posao.

Nisu sve lekcije napisane u knjigama. To je tačno. Neke ćemo im mi roditelji objasniti, a neke će i to one najvažnije, ma koliko se trudili da im njih bezbolno prenesemo, ipak morati sami kroz život da nauče. Ali, pitam se ko će im i kako pričati o idealima koji nisu predviđeni modernim nastavno-naučnim programom, kad je vrsta onih koji u njih vjeruju u izumiranju.

Autor: Marija R. / minimagazin.info

Autor: minimagazin.info

Preporuke

Nastavi na minimagazin.info