Imam trideset i osam godina i ovog ljeta sam prvi put shvatila da ne znam šta radim kad niko ništa ne traži od mene.
Otkrila sam to slučajno, jedne večeri krajem septembra. Djeca su zaspala, muž je bio na terenu, a ja sam stajala nasred dnevne sobe s punim rukama (daljinski, telefon, nečija čarapa, šolja koju je neko ostavio) i shvatila da ne znam kuda bih sa sobom. Sve je bilo urađeno. I nisam imala pojma šta sad.
Sjela sam. Pogledala kroz prozor. Padala je kiša, prva prava jesenja. I nešto me stislo u grlu, ne od tuge, nego od umora koji je, izgleda, čekao cijelo ljeto da ga neko primijeti.
Ljeto koje nije bilo moje
Da budem poštena: ljeto je bilo lijepo. Na slikama, definitivno. Deset dana na moru, dvije sedmice kod svekrve na selu, vikendi s prijateljima, rođendani, jedna svadba, par izleta. Sve što se od ljeta očekuje.
Samo što sam ja to ljeto provela kao organizator. Ja sam znala gdje su čije papuče, ko je alergičan na šta, kad se mažu djeca, koliko je sati do polaska, šta se jede sutra. Ja sam bila ta koja kaže: „Samo vi idite, ja ću ovo pospremiti”. Ja sam bila ta koja se na plaži mazala zadnja i, obično, zaboravila lice.
Nisam se žalila. Nije mi ni palo na pamet. Tek sam tog septembarskog utorka, s tuđom čarapom u ruci, shvatila da se ne sjećam nijednog trenutka od juna do septembra u kojem sam bila sama, u tišini, bez zadatka.
Onda sam odlučila nešto malo. Toliko malo da mi je bilo neugodno i sebi to izgovoriti: sljedećih pet večeri, kad djeca zaspu, daću sebi deset minuta. Ne za seriju, ne za telefon. Za sebe. A pošto nisam znala kako to izgleda, počela sam od jedinog što mi je bilo pri ruci: od kupatila, ogledala i lica koje cijelo ljeto nisam pogledala duže od dvije sekunde.
Prvo veče: skidanje ljeta
Prve večeri nisam uradila ništa pametno. Oprala sam lice. Ali polako, toplom vodom, dlanovima, kao da perem nešto tuđe i krhko.
I onda sam se pogledala. Stvarno pogledala. Vidjela sam sitne bore oko očiju kojih se ne sjećam s proljeća, kožu koja je poslije sunca i soli bila nekako umorna i zategnuta i pogled žene koja tri mjeseca nije spavala duže od šest sati.
Nije mi se svidjelo šta vidim, ali me nije ni rastužilo. Prije bih rekla da sam osjetila nešto kao… prepoznavanje. A, tu si. Gdje si bila?
Obrisala sam lice peškirom, tapkanjem i otišla spavati bez telefona u ruci. Prvi put od maja.
Drugo veče: prvi sloj
Druge večeri sam otvorila ladicu s proizvodima koje sam kupovala „za kasnije” i shvatila da je kasnije sad.
Sjećam se da sam u avgustu, u redu na kasi, čitala o korejskoj njezi i o tome kako Korejke nakon čišćenja prvo nanose nešto lagano, gotovo kao vodu, i to dlanovima, ne vatom. Imala sam jednu takvu mliječnu esenciju od riže neotvorenu od ljeta. Sipala sam nekoliko kapi u dlan i utapkala je po licu. Trajalo je možda minutu.
Ali za tu minutu sam mislila na jedno jutro na moru. Jedino jutro kad sam se probudila prije svih. Sjedila sam na terasi s kafom, bilo je pola sedam, more je bilo ravno i niko me ništa nije pitao. Trajalo je dvadeset minuta. Kasnije sam shvatila da je to jedini trenutak cijelog ljeta koji pamtim kao svoj.
Dvadeset minuta u tri mjeseca. Zapisala sam to na papirić i zalijepila na ogledalo, da se ne zaboravim.
Treće veče: ono što koža pamti
Treće večeri sam prvi put u životu koristila serum s pipetom i osjećala sam se pomalo smiješno. Kao da glumim ženu iz reklame.
Kolegica mi je pričala o nekom serumu s PDRN-om, sastojku o kojem, kaže, ove godine svi pričaju. Uzela ga je, jer je lagan i bez mirisa i ne osjeti ga pod kremom. Nekoliko kapi na prste pa pritisnuti na čelo, obraze, bradu. Ne razmazivati, nego utisnuti. Tako je rekla.
Dok sam utiskivala, mislila sam o tome šta koža pamti. Pamti onaj dan kad sam nosila dvije torbe, suncobran i dijete do plaže i izgorjela ramena, jer sam sve namazala osim sebe. Pamti noći kad sam legla u dva, a ustala u šest. Pamti tri mjeseca u kojima sam bila posljednja na svojoj listi.
I onda sam pomislila: ako koža pamti sve to, možda može zapamtiti i ovo. Deset minuta. Tišinu. Ruke koje ne žure.
Četvrto veče: prvo „ne”
Četvrte večeri me nazvala prijateljica da izađemo. Rekla sam ne.
Nije to bilo veliko „ne”. Rekla sam da sam umorna, što je bilo tačno, i da ću je nazvati sutra, što sam i uradila. Ali kad sam spustila slušalicu, shvatila sam da je to prvo „ne” koje sam izgovorila od početka ljeta, a da nije bilo zbog djece, posla ili nekog drugog. Bilo je zbog mene.
To veče sam završila rutinu laganom gel-kremom, hladnom na dodir, koju sam nanosila kružno, od sredine lica prema vani pa niz vrat. Grijanje je tog dana prvi put upaljeno i osjetila sam koliko koža to traži.
Legla sam u deset. U deset! Muž me pitao jesam li bolesna.
Peto veče: ono što ostaje
Pete večeri više nisam morala razmišljati o koracima. Voda, esencija, serum, krema: ruke su znale same. I upravo zato sam prvi put imala prostora da razmišljam o nečemu drugom: o jutru.
Jer, shvatila sam, moje jutro počinje veče prije. Ako večeras odem spavati u deset, sutra ću imati onih dvadeset minuta s kafom prije nego što se kuća probudi. I ako sutra na putu do posla ne želim zaboraviti lice, kao što sam ga zaboravljala cijelo ljeto, treba mi nešto što se nanese za pet sekundi i ne misli se više o tome.
Stavila sam lagani fluid sa zaštitnim faktorom pored četkice za zube. Za mamu, koja tvrdi da joj „ništa ne stoji na koži”, kupila sam onaj s hijaluronom, koji se upije dok skuhaš kafu. Jesenje sunce je nisko i vara i nekako mi se učinilo da je to posljednji korak ove priče: da veče koje sam dala sebi traje i preko dana.
A onda sam sjela u fotelju, s čajem, i primijetila nešto. Lice mi nije mirisalo ni na šta. Sve što sam nanijela bilo je bez parfema, i miris koji je ostao u sobi bio je miris čaja, kiše i mog stana kad je tih.
Šta sam naučila za pet večeri
Nisam naučila ništa što već nisam znala. Znala sam da sam umorna. Znala sam da se stavljam na zadnje mjesto. Znala sam da ljeto nije bilo moje.
Ali sam prvi put uradila nešto s tim. Malo, gotovo neprimjetno, deset minuta uveče. I to malo je promijenilo način na koji dan završava. A onda, polako, i način na koji počinje.
Jesen će trajati par mjeseci. Ne planiram je provesti spektakularno. Planiram je provesti tako da se, kad neko u decembru pita kako mi je bilo, sjetim barem nekoliko večeri koje su bile samo moje.
Ljeto sam trošila na druge. Jesen ću potrošiti na sebe. I nije mi više neugodno to izgovoriti.
Ako se i ti prepoznaješ u ovoj priči, ovo je dobar trenutak da počneš: od 7. do 20. oktobra, uz kupovinu proizvoda za njegu lica u omiljenoj dm trgovili ili online shopu, s active beauty karticom, sakupljaš 20 puta više bodova.
Napomena: Priča je imaginarnog karaktera. Likovi i događaji su izmišljeni, a svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna, iako, vjerujemo, ne i rijetka.
Autor: minimagazin.info