Mjesec dana prije vjenčanja, prije svih onih poruka zahvalnosti i sreće, pripremanja zavjeta i poklona, u rukama sam držala pozitivan test na trudnoću. Osam i po mjeseci našeg braka, još uvijek se navikavamo na uloge muža i žene, ali i na onu oca i majke. Ne mogu reći da smo sina baš planirali, jer smo oboje bili konfuzni po pitanju planiranja i začetka naše porodice, ali ono što vjerujem jeste kako postati majka i supruga u istoj godini, nije za one slabe.
Prva godina je bila najteža. I za naš brak i za dijete. U toj godini sam naučila najvažniju lekciju, a ona glasi: moj muž mora biti važniji od naše djece. Nemojte me pogrešno svhatiti, ja volim svoju djecu i uradila bih sve za njih. Ali volim svoga muža više.
Kada ovo govorim ljudima, obično dobijem reakcije potpunog šoka i nevjerice. Svi se odmah prisjete zlatnog majčinskog pravila, koje podrazumijeva da biti roditelj znači žrtvovati sve za dobrobit i sreću djece. Ostaviti po strani naše lične potrebe i prilagoditi se potpuno novom biću. Žao mi je što ću vas razočarati, ali ja jednostavno nisam takva.
Jasno mi je da se moje ponašanje doživljava kao čudno, jer djeca su ipak prioritet. Međutim, moja neraskidiva veza sa djecom uopšte nije upitna, ali to je sve zahvaljujući mom mužu. Počinjem od pretpostavke da time što njega volim više, dajem djeci veću mogućnost da odrastaju u srećnoj porodici i smanjujem rizik od razvoda. Mi možda jesmo sada u novim životnim ulogama i fazama, ali mi i dalje trebamo biti dvoje zaljubljenih ljudi sa početka priče, koji su odlučili provesti život zajedno.
Duboko vjerujem da smo dobar primjer našoj djeci, jer održavamo zdravu komunikaciju i intimnost među nama. Gledajući nas, naša djeca mogu naučiti kako treba da tretiraju svoje buduće ljubavi i kako da njeguju svoje odnose. Vjerujem da je to neprocjenjivo bogatstvo. Mislim da je odrastanje u takvom domu dokaz čiste ljubavi i poštovanja dvije osobe, što je ključno za razvoj stabilnih odraslih osoba, odnosno naše djece. Upravo zato, stavljam muža na prvo mjesto, kako bi djeca shvatila životne prioritete.
Rijetko kad naša djeca spavaju sa nama u krevetu. Jednostavno ne vidim potrebu da naš intimni, a često i jedini netaknut zajednički prostor postane još jedno dječije igralište. Nekada se desi da idemo na samo jedan godišnji odmor, a onda ga uzmemo sami. Ne osjećajući krivicu što nismo poveli djecu, kako bi ih kasnije svejedno ostavili nekome na čuvanje, kako bi imali veče za nas. Za nekoliko godina, kada naša djeca odu od kuće i krenu svojim putem, želim da slavim to sa svojim ljubavnikom. Svojim mužem i ljubavi. A ne da sjedim sa osobom koja mi je postala stranac u kući, sa kojim sam radila samo na jednom. Ulaganju u djecu, koja su nas dvoje na kraju udaljila jedno od drugog.
Volim ga više, jer njega sam odabrala za cijeli život. Sve dok nas smrt ne rastavi. Djeca jesu krunisala naš brak, ali temelj naše ljubavi smo bili mi. Sami, zaljubljeni i voljeni.
Autor: minimagazin.info