Kad smo zaboravili da budemo ljudi?

0

Nedavno je u mojMarket trgovinama održan izbor za miss i mister dobre usluge gdje su redovni kupci mogli da glasaju za one za koje oni misle da su najljubazniji, najveseliji, najviše od pomoći pa sam se zapitala kako bi mi prošli kada bi trgovci glasali za nas, kada bi se birao najljubazniji kupac?

Čini mi se da smo, pored svega što smo posljednjih decenija naučili pomoću modernih tehnologija, svjesno ili nesvjesno zaboravili biti ljudi, zaboravili smo kako se ponašati prema prvom komšiji, prema tetama koje svakog dana susrećemo u lokalnim prodavnicama, pekarama, pijacama…

Maja je Miss dobre usluge mojMarket trgovine u podnožju Starčevice

Mi, onaj narod kome je komšija donedavno bio najbliži rod, pretvorili smo se u one koji ne znaju reći: “Dobar dan”, kasirki, one koji čekaju da im kasirka pored svog posla spakuje ono što su kupili u kese, jer nemaju slobodne ruke koje se ne odvajaju od mobilnog telefona. Pričale su mi tete iz prodavnice u kojoj redovno kupujem kako znaju otkucati cijeli račun, spakovati stvari u kese, a da čovjek ne prestane pričati na telefon.

Kažu: “Ma nema veze, takvo je vrijeme”.

A nije se jednom desilo da dođem po hljeb umorna, neispavana, ljuta i zabrinuta, jedva procijedim kroz zube šta mi treba dok mi se po glavi vrzma sve ono što bi tog dana trebalo da odradim i onda me iz misli prene: “Komšinice, jeste dobro, nešto ste mi čudni danas?” Ona mene pita, mene koja se nisam čestito ni pozdravila, ona kojoj sigurno nisam najveća briga ja i taj moj hljeb. I svaki put bi me postidile. Svaki put.

Sjećam se da sam jednom stajala u redu jednog trgovačkog centra, ispred mene je bila mlađa, prilično nervozna ženska osoba u, reklo bi se, sedmičnoj nabavci namirnica pošto ih je na pokretnoj traci bila prilična količina. Kasirka je mirno otkucavala njene artikle dok je ova kuckala po telefonu i, dok je kasirka čekala račun da se odštampa, taman je zaustila da pita gospođicu ima li potrošačku karticu, ova je počela da urla: “Šta me pitaš i gledaš u mene umjesto da mi pakuješ stvari?” Kasirka, koja joj po godinama može biti mama, nije skidala osmijeh s lica, popakovala je stvari, ljubazno se zahvalila i pozdravila, a gospođica je ljutito napustila kasu ostavši uskraćena za svađu.

Budite dobri prema tuđim mamama baš kao prema svojoj

Jesmo li se u to pretvorili? U ljude koji se istresaju na kasirkama? Ljude koji očekuju da nas ljubazno pozdravljaju i usluže samo da bismo ih mi mogli odignorisati, samo da bi se osjetili šta? Superiornije?

Sljedeći put kad platite, pokupite svoje kese i krenete napolje bez: “Hvala” i “Doviđenja”, zapitajte se da li biste vi željeli da se tako ponašaju prema vama? Onda kad se počnete namrgođeno istresati na ljudima koje svakodnevno susrećete, zapitajte se da li biste voljeli da se neko tako ponaša prema vašoj majci, sestri, ženi, drugarici, drugu?

Ne kažem, nisu ni sve prodavačice rođene sa lijepim manirima, ima i onih kojima su: “Dobar dan”, “Izvolite” i “Hvala”, misaone imenice, koje se ponašaju kao da ste ih došli opljačkati svaki put i nikada nemaju sitno, ali te su, na svu sreću, izuzetak.

I još nešto, persirajte trgovcima. “Daćeš mi 100 grama parizera”, nije prihvatljivo, nikada, ni pod kojim uslovima. U prodavnicu se, pored punog novčanika, ide i sa lijepim manirima.

Izvor: Kućica

Autor: minimagazin.info

Sviđa vam se članak? Onda pogledajte i ovo: