Proljeće je, a u meni?

0

Nisu to ni nemiri. Više su to svemiri. A sa svemirima se nikad ne zna. Taj mir u svemiru lako postane nemir kad sve procvjeta. Jer, uskomešaju se sve one odluke, sva ona neodgovorena pitanja o smislu postojanja i nas i drugih oko nas pa tu nastane prava žurka. Nekako s proljeća, točkovi na biciklima se sami počnu okretati, kao lijepo vaspitan pas koji grebe po vratima da bi izašao napolje, haljine prave krugove u ormaru gurajući u stranu svu crnu odjeću, prstići na nogama znaju da će najzad oni biti u centru pažnje, a ne samo te ruke. Kad dođe april i osmijeh se čini kao bolja opcija i jedina logična.

I, ne znam kako vi, ali ja se svake godine više posvetim proljećnom spremanju sebe, nego spremanju mjesta na kojem živim. Jer, kad sredim sebe, sredi se i prostor oko mene.

Krenem od glave, jer s njom je najlakše. Ona je poslušna, ako joj ne smetaju oni drugi, malo niže smješteni faktori ometanja, poput srca, duše ili onog nečeg u dnu stomaka. Protresem odluke, provjetrim mogućnosti, presložim planove i dodam svemu tome malo boje. Pogledam da se negdje nije zavukla vlaga od kiša, što onih jesenjih i zimskih, što onih mojih što na oči izlaze. Prebrojim upitnike u nadi da im se broj smanjio. Brige pomazim po glavi, jer njima treba samo malo ljubavi i nade, neke od njih su zaglavile sa mnom zauvijek pa je bolje da se na njih naviknem. I onda dozvolim suncu da svako jutro obasja tu moju pospremljenu glavu garantujući dobro raspoloženje taj dan. Jer, čovjeku samo malo više Celzijusovih stepeni treba da bi bio srećan. Ali ne previše.

A onda se spustim malo niže, malo više lijevo, obiđem komore i pretkomore, sa sjetom pogledam parcele u srcu koje su neki davno zauzeli, ali ih nisu nikad obrađivali pa su tako napušteni zarasli u trnje koje boli na promjenu vremena. Posebno bole ona mjesta koja ti po rođenju oduzmu i daju roditeljima pa ako oni od tebe odu, taj dio srca zakržlja kao trinaesto prase. Zalijem one tek dodijeljene parčiće svog srca i zadržim se na mjestu gdje sada raste još jedno srce u srcu – Lolino. Zato je ovogodišnje proljećno spremanje same sebe najvažnije – da za nju ostavim što više mjesta. Voljela bih kad bi postojale riječi da se opiše taj dio mog bića gdje raste ljubav koju rodiš sama sebi. To je kao kad putujete negdje daleko i put vas nanese kroz neku netaknutu prirodu, a ona u proljeće pokaže svu svoju ljepotu i bujnost, tako lijepu da zaboravite da je fotkate i instagramišete. Jer ono najljepše ostavimo samo za sebe.

Spremanje srca, odnosno emotivnog dijela sebe težak je posao. Kad dođe ljeto, vrućina nam je izgovor pa se s nekim srčanim demonima ne borimo, jer ko bi po vrućini? Kad dođe jesen, onda nam je kiša sve kriva i pokvari nam dan, jadna kiša ni sama ne zna kakve joj mi super moći dodjeljujemo i ko bi se onda hvatao u koštac sa strašilima ispod kreveta. A utom eto zime, tad se bavimo želucem, ne srcem. I proljeće kad dođe, ti, šta ćeš, shvatiš da je sad ili nikad.

Evo, ja sam odlučila da je to sad. Ovog proljeća obećavam da ću se zavući najdublje u sebe i priznati sebi da boli, ono što se pravim da ne boli pa krenuti da tražim lijek, da ću mijenjati neke glupe navike, kako bih se ojačala, poput toga da ne mogu da sačekam da neko završi rečenicu, ako je mene ta njegova inspirisala na neku moju, jer je to ružno i nekulturno i zašto je moja rečenica važnija od njegove? Obećavam da ću još manje pričati o drugim ljudima i biti spremna da kažem: “Ne želim da razgovaramo o drugim ljudima, pričajmo o sreći”, a više pričati sama sa sobom, jer iz tih razgovora izađem srećnija, a iz ovih prvih smorenija. Obećavam, a Svemir zna da mi je to najteže, da ću naći način da oprostim, jer mi je dovoljno što kičma treba da izdrži nosanje Lole koja je sve teža, ne mora da nosi terete prošlosti koja je prošla i neće se vratiti. I obećavam da ću neke ljude pustiti da odu, jer su jednom nogom već na vratima, samo ih ja obješena o njihovu nogu držim, jer se bojim ostavljanja, a samo tako ću stvoriti novi prostor za ljubav prema mojoj maloj kinder porodici. Jer tome čišćenje služi, da se stvori novi, svjež prostor za nove stvari.

Šta ćete vi obećati sebi tokom ovog proljećnog čišćenja?

Ja sam sebi svoje proljeće rodila u decembru, baš kao što je i Džoni pjevao. I s njom mi svaki dan izlazi i zalazi moje lično sunce. I možda baš ovog proljeća, inspirisana njenim sjajem i ja postanem još bolji čovjek. Jer ništa drugo se ne čini tako logično kao to.

Izvor: Krempitushka

Autor: minimagazin.info

Preporuke

Nastavi na minimagazin.info