Pa, ja o ljubavi pojma nemam!

0

Ne znam zašto, ali kada neko kaže ljubav, odmah pomislim na muškarce koji su me ostavljali. Pamtim samo one koji su me činili  tužnom i nesrećnom.

Imali su stila, stvarno. Jedan me je ostavio za Novu godinu i to dok smo je proslavljali sa njegovim prijateljima. Ja mlada, zaljubljena, sjećam se da sam vjestačke trepavice stavila prvi (i posljednji) put baš tada. U nekom šorcu, na mršavim klimavim nogama u čizmama sa visokom petom  kupljenim specijalno za tu priliku. To što mi je štikla pukla dok sam je obula, nisam smatrala lošim znakom. Samo sam čekala svog princa, koji se pojavio u oblaku alkoholnog isparenja i odveo me u kafić gdje nas je čekala razdragana družina. Prihvatila se neke časice, mislim da sam pila vermut, smatrajući to najelegantnijim pićem na svijetu.

 

U jednom momentu primijetim da mi dečka nema u blizini. Jeste on meni nešto nerazgovjetno pričao, ali nisam ga ništa razumjela. Srknem piće, okrenem se diskretno, njega nema. Pogledam okolo, vidim samo ruke dignute u zrak, ponegdje neku nogu na stolu. U blagoj panici izađem na parking, a od njegovog bijelog Stojadina ni traga. Pokupim mrvice dostojanstva i odem kući uplakana. Sa čizmom u ruci. Da ne pričam kako su izgledale vještačke trepavice. Dva crna šiljka pomiješana sa tamnim, mokrim od suza, kolutovima ispod očiju. Ležala sam na krevetu kao neka tužna panda, prekrštenih ruku na grudima i čekala da umrem. Sutradan me ubijedio da se napio i da se ničeg ne sjeća. Da me voli i da neće nikad više. Kada imate osamnaest, vjerujete svima sve i ja sam prešla preko svega i ostala sa tim tipom još tri godine.

Toliko o dostojanstvu.

Prolazile su godine a ja sam poslije tog neozbiljnog šaljivdžije imala još nekoliko sličnog profila. Naučena da patim, birala sam iste – šarmantne zavodnike, uglavnom zgodne i privlačne, koji traže sve, a ne pružaju baš ništa. Poslije mene bi se, po pravilu, ženili ili uplovljavali u ozbiljne veze. Zamišljala sam ih kako bježe hvatajući zalet u vazduhu i vrišteći i mlatarajući rukama ulijeću u naručje druge žene. Biće da sam im otvarala neke čakre, donosila sreću, šta znam.

U godinama koje su dolazile skupljala sam iskustva i uglavnom ponosno u sebi mislila da o vezama i muško-ženskim odnosima sve znam. Nije to TO, govorila sam. A TO u mom svijetu znači da ruke trnu, da stomak boli, da leptirići traju zauvijek. Sve što sam naučila iz knjiga sastavila sam u viziju kako TO treba da izgleda. I dobila Svog Savršenog Muškarca. Onog koji će me natjerati da imam sve simptome bolesnog ludaka. I tražila i tražila i tražila. Naravno da sam ga našla. Idila. Dok mi nije mahnuo slikom sebe i nove djevojke gdje se smiješe zagrljeni, srećni i preplanuli negdje na egzotičnoj destinaciji. Valjda nije znao kako da me drugačije otkači. Mislim da je na slici bilo i neko srce negdje iza njih. Ili je možda bilo moje, rasparčano u milion sitnih dijelova. Koje sam sastavljala godinu dana.

Svoju patnju razvila sam do savršenstva. Imala sam čitavu kolekciju CD-ova za tugovanje. Dok sam počinjala da budem loše volje, ruka je sama išla prema Tom Waits-u (i Nick Cave, junak moje mladosti, prilično je pomogao) i ja sam pri prvim taktovima tonula u melanholiju gdje sam iz glave vadila i razlagala dio po dio nesrećne priče i tražila uzroke raspada nepostojeće ljubavi. Znala sam da prepoznam Sujetu, Ljutnju, Tugu. Svaka je imala svoj oblik: Sujeta je uvijek bila uz mene u obliku savršene žene koja zna sve najbolje, Ljutnja je bila ružna zbog svoje nemoći i ogorčenosti. Ali Tuga! Izgledala je skroz dobro, sva onako blistava i veličanstvena, možda zato što je bila sve ono što ja nisam – tiha, mirna i uporna. Odlazila je povremeno, kada bih srela nekog muškarca koji bi me zainteresovao dovoljno dugo da bih zaboravila prethodnog zbog kojeg sam imala simptome ljubavnog mazohiste.

Ponekad sam sretala svoje izbore u izlascima, bili su u vječitom lovu na žene, iako su svoje „prave“ ostavili kući, ti vječiti dječaci željni neobaveznog seksa za jednu noć prigrlili su prevaru kao dio folklora na Balkanu i ja sam se pitala da li je moguće da se noćni provod sveo na pijacu gdje se odmjerava meso i skuplja skalp koji se nosi kao pehar za hvalisanje sutradan u kafani.

Počela su da me nerviraju i vječita pitanja i traganja za srećom i ljubavi, kao da između te dvije riječi ima znak jednakosti, kao da mora postojati neka čarobna formula za osmijeh, za vječito zadovoljstvo, kao da postoji iko na ovom svijetu ko je srećan i zaljubljen svaki dan, sat, sekund, kao da je ljubav sinonim za ispunjenost.

„Živjeli površni odnosi!“ nazdravljala sam sama sebi sipajući piće (prerasla sam vermut i prešla na viski) i pojačavajući Talking Heads. „Dolje gumene bombone!“ govorila sam bacajući zalihe Hariba koje sam povremeno nalazila zalijepljene u kosi, uglavnom kada sam režirala scene gdje je On srećan i zaljubljen, a ja nesrećna i jadna. Konačno sam spremna za život i za ljubav gdje nema treskanja i lupanja srca i gdje mi nije muka od pomisli na muški glas, dodir i smijeh.

Dobro sam se zabavljala, nije da nisam. Bilo je tako neopterećujuće i lako imati površna poznanstva, ne razmišljati o nečijim postupcima, ne trzati se na zvuk telefona, biti operisan od ljubomore, posesivnosti, razmišljanja dalićemisejavitizaštosenejavljakadajerekao.

Da, pustiću život da me vodi tamo gdje (i s kim) misli da treba da budem.

A onda se, kao u jeftinim i predvidivim američkim filmovima, pojavio neko ko je strpljivo čekao da „odrastem“. Neko kome je moja infantilna teorija o (ne)zaljubljivanju bila smiješna i ja sam prvi put poslije mnogo godina počela da vjerujem da ljubav nije udarac u stomak i drhtanje nogu već svakodnevna pažnja i radost što se život konačno dešava.

Poslije prvog poriva da pobjegnem kao moji bivši od mene, radoznalost i dugo potiskivana želja za igranjem je pobijedila i ja sam se uhvatila kako se prepuštam zaboravljenom osjećaju povjerenja i prisnosti. Ne znam kako, ali muškarac koji je izgledao kao i svaki muškarac (ja sam nekako uvijek zamišljala da će se pojaviti u obliku elementarne nepogode) je polako odbacivao sloj po sloj mojih starih navika.

Sujetu sam držala na pristojnoj udaljenosti i koristila je tek toliko da može da mi pomaže u flertu, a Tuga, kojom sam bila tako fascinirana, polako je postajala nepoželjna i bespotrebna.

Znala sam da srodne duše nisu kompatibilne, znala sam da druga polovina ne prijanja uz drugu duže od par mjesecii i da u vezama postoji više stepenica. Odlučila sam da se penjem, ne preskačući ih.

I stvarno je zanimljivo i uzbudljivo, dok se penjem, stepenicu po stepenicu, kao u nekoj sjajnoj igrici skupljam srca i živote i kada ih skupim, idem dalje sva srećna. Zabavno je, jer ne znam dokle ću da izdržim, dokle ću da imam daha, dokle smijem da koračam. I kada pogledam prema vrhu, malo mi se zavrti u glavi, jer se kraj ne nazire. Čak ni moji odbrambeni mehanizmi ne reaguju na mogućnost završetka. Ne pitam se i ne mučim šta i kako dalje. Lijepo je, a čak i ne znam da li je to ljubav.

Pa, ja o ljubavi pojma nemam.

Ekskluzivno za minimagazin.info: Luna

Autor: minimagazin.info

Preporuke

Nastavi na minimagazin.info