Četrdesete…

0

Čini mi se da nije prošlo deset minuta otkako sam imala trideset, kad evo me u četrdesetoj, mjesec je januar, ja gledam kišu kako pada i prvi put u životu mislim kako sam srećna što sam baš tu gdje jesam, sa napola pojedenom teglom Nutele (supena kašika je uredno oprana kao da će sakriti taj kilogram koji sam dobila dok sam poluzatvorenih očiju grabila taj gusti slatki grijeh) i nekim bezrazložnim svećebitidobro rapoloženjem. Ja OK, oko mene se sve raspada, počev od države, privrede, brakova, prijateljstava. Dobro sam, ništa nije dobro, ali znam da će sve biti, tako nekako.

Dakle, u čemu je tajna moje, ničim izazvane, sreće?

Poslije godina traganja za istom, za nekim unutrašnjim mirom, za spokojstvom koje mi je nekako uvijek izmicalo, za mjestima gdje je bolje, ljepše, veselije, za većom zaradom, boljim poslovima, za muškarcima koji će da me vole baš onako kako ja želim, došla sam do četrdesete ni u čemu posebno uspješna ni po čemu posebno prepoznatljiva, jedna sasvim normalna i obična žena. Nervozna u PMS-u, luda za torbama, kafama, sladoledom i dobrim knjigama. Ma, ništa.

A opet, okružena prijateljima, bliskošću, ljubavlju i željom da naučim nešto novo. Nekako, prije nisam imala vremena. Ni za šta. Šta sam to radila, nemam pojma. Odjednom sam se probudila i imala četrdeset. I bez nekih velikih odluka tako karakterističnih za okrugle brojeve, postepeno, spontano počela preskakati prepreke koje su mi se godinama nalazile na putu; skoro bezbolno sam napravila male korake koji su me učinili… Pa, ne znam da li boljom osobom, ali spokojnijom sigurno jesu.

Počela sam sa ljudima koji me iscrpljuju. Poznanicima koji hoće sve da znaju, a ništa da otkriju. Muškarcima koji se jave kada im je dosadno. Komšijama koji vire u šerpe. Rješavala sam se strahova da će se, ako se smijem, nešto loše desiti. Kucanja o drvo kada pričam da se nešto lijepo dogodilo. Nelagode da kažem da nešto nije u redu. Bilo je to čišćenje svega. Čišćenje OD svega. Bilo je čudno. I bilo je oslobađajuće.

Četrdesete su, jednostavno, drugačije.

Posao nije najbitnija stvar na svijetu i ništa se ne desi ako ukradete pola sata za kafu sa starim poznanikom na kojeg ste slučajno naletjeli. Pokušavate da budete bolji prijatelj toj šačici dobrih ljudi koje niste obrisali kao one loše, koje ste zaboravili kao da se nikad nisu ni desili. Roditelji, ako imate sreće da su živi, više su drugari, nekako su napredovali i odjednom postali mudri. Ili su ipak uvijek bili u pravu, samo ste bili previše mladi da ih shvatate ozbiljno.

Počinjete da nutkate papuče gostima, iako ste godinama prije toga kolutali očima i hodali bosi po hladnom parketu. Čuvate zdravlje. Zbog sebe. Idete na ginekološke preglede i mamografiju, jer želite da budete zdrave. Zbog sebe. Čitate, učite strane jezike, upisujete online školu koja vas je uvijek zanimala, ali je niste izabrali, jer ste završili nešto praktično, što će vam omogućiti da imate siguran posao. Sada učite nešto što se ne ocjenjuje i nema nekih para ni diplome od toga. Zbog sebe. Sređujete se kada idete van. Zbog sebe. Imate vezu i tražite da se on prilagodi vama malo više nego vi njemu. Zbog sebe.

O, da, četrdesete su sebične godine.

Konačno sve što radite, radite iz čiste zabave i vlastitog zadovoljstva. Imate i bore, te sve vidljivije linijice koje otkrivaju koliko ste se smijale, mrštile i plakale. Razmišljale. Zamišljale. Stvarale. Nervirale se. Radovale se. Drugačiji vam je izraz lica, tako se razlikuje od onog prije deset godina. Iste ste, ali drugačije. Čudite se kada kažete koliko imate godina, jer u sebi imate puno manje. I tako se osjećate. Ne negirate svoje godine. Jednostavno ih prihvatate.

Ne nervirate se zbog nove generacije koja ništa ne zna, koja ne poštuje autoritete, koja je bahata, neodgovorna i neozbiljna. „Mi smo bili bolji“. Jesmo li? Možda smo samo bili srećniji i mlađi u nekoj lijepoj zemlji koje više nema. Ali sada znate da je besmisleno žaliti za nečim što više ne postoji. Tolerantniji ste, jer je tako glupo stalno kritikovati i pljuvati nešto što je jednostavno drugačije.

Da, četrdesete uobliče karakter, izoštre čula, izvuku ono najbolje iz vas. Ono najgore ne postoji, jer uvijek znate da ima rješenje za problem koji na kraju nikad nije toliko velik. Ignorišete loše, jer život je tako kratak da bi se nervirali zbog stvari na koje ne možete da utičete. Ne stidite se stvari koje ne znate. Pitate. Ako niste u pravu, priznate.

Govorite da se nikad ne bi vratili u neke mlađe godine i to stvarno mislite. Žao vam je ljudi koji pate zbog ljubavi, jer znate da se zbog prave ljubavi ne pati. Ne kajete se zbog pogrešnih muškaraca, jer kad ste sreli pravog, znali ste zašto su se prethodni pojavljivali. Nije vas strah da ćete ostati bez posla, jer znate svašta da radite i ne bojite se početi iz početka.

Ne ostajete u lošim vezama zato što se bojite biti same. U stvari, ne bojite se ničega. (Osim buba). Naprotiv, porazi postaju izazovi, a uspjesi nešto što dođe samo po sebi, poslije uloženog truda. Niste više nestrpljivi, jer znate da će sve biti onako kako je najbolje. Za vas. Sjećam se da sam u tridesetim rekla da su me naučile da živim. Četrdesete su me naučile da svaki dan može biti drugačije obojen, ako ja to želim.

I više me ne brine brzina kojom sve prolazi. Radujem se pozornici na kojoj smo svi glumci i igramo uloge koje sami stvaramo, a ne koje su nam dodijeljene. I biće tu raznih scena, likova, režija, zapleta i raspleta. Svašta će još da se desi. Jer pedesete…

Ekskluzivno za minimagazin.info: Luna

Autor: minimagazin.info

Preporuke

Nastavi na minimagazin.info